PDF: *kumir* triptychon *iztočni grieh* *kumir vrieme* *pandaimonij*

Ilija Šikić: «kumir»
tríptyh: iztočni grieh * kumir vrieme * pandaimonij

RADICES CROATIÆ promičba korienskoga načela u hrvatskom pravopisu

Druck und Verlag: epubli GmbH, Berlin, copyright: © 2011 Ilija Šikić
(drugo popravljano i prošireno izdanje: 2024)

Sva poviest se kreće ka Kristu i dolazi od njega.
Pojava Božjega Sina jest osovina poviesti svieta.

Alle Geschichte geht zu Christus hin und kommt von ihm her.

Die Erscheinung des Gottessohnes ist die Achse der Weltgeschichte

Georg Wilhelm Friedrich Hegel

Mudroljublje treba zapravo biti pisano samo kao oblik pjesništva.

Philosophy ought really to be written only as a form of poetry.

Ludwig Josef Johann Wittgenstein

Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i izpraznim zavaravanjem koje se oslanja na predaju ljudsku, na počela svieta, a ne na Krista.
Kološanima 2:8

IZTOČNI GRIEH

Na slavu Božju

piše ovu knjigu Ilija Šikić

o zbiljnosti nazočnoj

u srdcima vikača:

"Kopno na vidiku!"

Sumnja nam je požderala skoro svu zalihu.

Plutamo oceanom neizviestnosti.

Vjetrić piri s vonja na vonj,

s pečata na pečat uspomene na sjećanja.

Uviek ista mislena spajanja nerazpečativa, nezaoplovna...

Pucanj s jarbola: (Pandorin jarbol)

"Fatamorgana u glavi!"

podbode prežderanu sumnju, razkrhoti pečate i oslobodi očaj Salomonov.

Mučnina izpražnjenih želudaca rezproteže se

po organima susjedećima svojim mučninama

i natrag, onda natrag, pa opet natrag...

Povratak bljuvotne ništnosti,

i nema, nema ništa.

Nije mi htienje zakovano uz kopno, meni je do kopna na vidiku.

Ničega nema. To ne briga hrvatskoga častnika,

nego jer kopna nije na vidiku.

Široki vidici u mojega častnika,

nego gdje se kopno skriva?

Gdje od valova nije moći more vidjeti

tu pada mrak najposlie,

gdje mrak svieta se veseli letećim tanjurima,

tu sviće zlaćana auzora i svejednako zamire.

Tu je stratište njezine nade,

izletište čarobna usijana diska Sunca

iz topa utopa sidra preko ruba kraja svieta

i preko njega u bezdnu brojčanicu danonoćnih smjenitbi zima s ljetima eona.

Živi traže život, a kopna...

Čarobnjaci lažno prisežu, privid sebe...

Ljubavnici zaborave svoje uloge pjevajući ljubavne napjeve

i čekaju ukazanje kopna,

a kopna - nigdje!

A pred Njim, gdje god pošao.

Kao da se je svo smežuralo duž rubova sveuređa i bježi svakom pogledu

koji hvata samo vrhunce, probire samo među probranima.

Put je mukotrpan, težak, a...,

opet blještav, širok, zavodljiv, pa neki ode lievo, a poneki desno,

a zlurada gospoda tutnje u kružnicama svojih hippodroma.

Najednom zaleprša Columbus k'o rajska ptica u Ikarova polja

i sunovrati se u mekano ništa,

gdje ne vidje ništa drugo do li svoje pognute glave,

prije svega svoje, potom i liepe,

okovrčene ognjenim pramenovima smijulječega se Sunca.

Samo o kopno, misli Hermes, može kopito zviznuti.

Samo da mi je čestica krute tvari, pogurnuo bih nebosklon..

Samo da je vjerojatnoća gušća, i moja bi kugla pogodila...

Ovako: "Malovjerniče, zašto si posumnjao?"

Tri puta se prevari, ali kao živo srebro izmigolji u prostranstva bez kopna.

Pijani Ruđer se poigra s njegovom predočbom,

i izmaknu mu tlo lažiznanosti pod nogama

i evo još i danas lebdi uz Merkurovu stazu.

Moje srdce opet titra kontrapunkt onoj rieči budućnosti:

"Kopno na vidiku!"

Nu uporno i konačno ga nema.

Spoznaja mudroljublja prirode i grkog izkustva.

Jadrane moj, moj oceane!!!

Modro, ter sinje, pa opet plavo, nebu dubinskomu nalik,

od svih smjerova vjetrova, ozgor, ter ozdol,

uporno i konačno prazno.

Hodaj po vodi kao da bi bilo kopno!

Onda ćemo tek pasti preda Te ničice i vikati:

„Ti si uistinu Sin Božji!"

Nije, nego!

Ruža vjetrova s magneticalima

ravnotežilo pri sljemenjenju:

isto kao i u podivljalo more uronjeno dugačko i tromo uže,

bi l’ kazivalo mediteranautima gdje bielo, gdje crveno.

Bura na lievo, val u desno, a naš pleter drzko pluta

više-manje smjerno, použdano.

Zviezda pod najtežim oblakom.

Duh svieta s lieve,

upravo oprečno okreni i ostati ćeš na sljemenu.

Zeitgeist s desne,

upravo oprečno i ne ćeš sklizuti sa sljemena.

Ne daj se nositi bilom srdca svojega.

U pamet se svoju pouzdaj koliko i u kljuse tvoje.

Ništa više, ništa manje...

Sve su to slamke u istomu sladkom moru u kojemu se i ti brodokršiš,

Ta i Turčin ga

mare nostrum zvaše,

Mađara istim naslovom

antemurale christianitatis

okiti,

sve za uvid: u istoj lađi sjedenja.

Upravo oprečno!

Civil courage.

Rekoh i spasih dušu svoju.

Vidjeh vatru treperiti. Plamti poput duha. Sve na više. U vis.

Lako srdca uzdignuti, digni duh.

Digni svoj glas i kada je tvoj život ciena.

Konačno stoji pisano:

Tko spasi život, izgubit će ga,

a tko ga mene radi izgubi, steći će život vječni.

Vjeruj samo onomu koji je tebe radi život već izgubio

i uzkrsnuo u vječni.

Digni duh tako visoko dok se razlika do Svetoga poništi.

Sam se od sebe diže tamo gdje mu je i mjesto, dom.

On je upleten u tiek nepredračunjive izvršitbe, da, života.

Život hoće natrag.

Zato srlja napried.

Najosobnija odluka:

Moji potomci imaju se držati svih pravila igre

i njihova sloboda ima se samo pravilima ograničavati.

Malo neosobnosti pripada životu.

I brojevi bujaju u fraktalnim prikazima, razmnožavaju se,

nu uviek podvrgnuti trenutnom dosegu znanosti

Prema vrtnji:

Na lievu : u desnu.

Uviek neka pravila, neka zrela, nepredvidiva,

neka koja se skrivaju i izranjaju

kad je sve već izrukovano i sjelo na svoje mjesto.

Oba asa na jedanaestice.

Otud obzor razpoloviči:

Na bliže podneblje obdan - u daleko podnožje obnoći.

Zvuk iza kovine kroza zrak odredi:

pred ovom oštricom crveniji odklon,

pred onom istoga dvosjekloga ljubičastiji.

Na kuda vitla njegova predodređenost?

Pravica će biti nadvladana.

Razlike među nama, kao među stvarima samima.

Dosta pomutnje samih rieči. Labyrinth onomatopea.

Spiralopedia metafora.

Jedan mač - dvie oštrice..

Cielo stvaranje - mesnato tielo.

Metabolizam. Samoživi, svojeglav vegetativan.

Samodostatan? Zato i čeka cielo stvaranje na oslobođenje...

Koliko je cieli Hamburg meni dužan?

On će vatri sve četiri zemlji prikovati.

A lepršava će bit' samo još ona crna ptica.

Bilje i to bujno.

Bujno poput Danicâ.

Razpolovičenih na

Vulgaris i Cœlestis.

Na desnu golu i lievu dlanom prekrivenu.

Tielo samozadovoljeno u vegetiranju.

Samozaboravljeno. Dysteleologia.

Nu, za krasnu sreću, duh je jači...

Duh koji sjedinjuje:

Dar razlikovanja duhova.

Sve odrednice miruju pod njegovim, oprosti, nogama.

A što li mu ne dugujem?

Njemu koji se meni predao...

Koji ljubi svejednako mene kao i onog kukavnoga neprijateljskog vojaka

koji se uzda u pobjedu milosrđa nad pravednošću.

Ako je za žrtve već prekasno, a ono zločinac ima nadu spasenja.

Njegove žrtve su njegova krvava žrtva.

Taj neprijatelj moje slobode:

Priroda i

Vrag crni.

Cyber space.

Umjetnana, qufuzzy razboritost.

Mrtva binarna stv()ar.

Majmun čovjeka oponašatelj.

Ja protiv mi.

Vi protiv mene.

Oni su moj maslac na osunčanoj glavi,

ja sam maslac između vaših glava i našega Sunca.

Pokretni duh je samo nama ponekima pridržan.

Vaga pravice je kovinski hladna.

Vatra mojega Seyn je ontologija

mojega duha u pokretu prema Duhu Svetomu.

Otuda meni i osobnost jerbo Ti si svet Životvorče!

Pomesnatilo se htienje biti svietom za se.

Predodređeno prokletstvo.

Htienje predanja?

Samo smrti, pa nikomu.

Nedjeljiva je samoljubav.

Samo tebe ljubim ili nikoga.

Tebe ili sebe.

Tiela se imam odreći i prije smrti.

Zašto čekati tako dugo na okus slasti jezera nektra predanosti.

Povjerenja, sigurnosti. Osjećati se poput djeteta.

Biti diete i preko smrti.

Na kraju imati otca i majku.

Vrag mi ugradi u grudi strah o nedostatnosti jezika

za onaj konačni izričaj predanja, posvećenosti.

Vrag mi ugradi hrabrost za jake rieči izvan labyrintha onomatopeâ,

Za ljudstvo.

Vrag je otac humanosti. Vrag je vragu human.

Čovjek čovjeku otac humanosti.

Zajedničtvo djevice i čovjeka nije duga vieka.

Jezik oblizuje vražju mater.

Zadimljeno kamenje, djeca one majke čiji otac, otac ljudskosti jest.

Zalud anđeli liturgijaju danonoćno, ako majka i otac strahove

i ponose neznalački prikazuju pogrešnom oltaru.

Kada bi samo otac i majka ostali jedno i nakon sjebinjena.
Humpty Dumpty

Ljubavlju protu straha.

Svjetlost Isusa Krista razagna maglu humanosti.

Kraljevska služba rieči dadne mu punomoć služiti nam.

Služi nam uzorom. Služi nam poput odkupnine.

Poput žrtvena janjeta. Poput uzdarja pomirdbi.

Koliko li se je naprao nam nogu

kako bismo na svetoj zemlji stajati mogli?

Kao prorok, navjestitelj blizine Kraljevstva Božjega.

Služi kao naučavatelj životne mudrosti.

Prostire se preda me služeći kao put.

Hvalevriedan.

Odkriva se neka uživam u istini.

Umire za moj život. Živi protiv moje smrti.

Rabbi i ban.

Kralj kraljeva koji kraljuje nad kraljevstvima.

Ona Majka

On ljubi.

On joj odriče sposobnost šahanja,

on pak umije.

Ona jest i njegova majka.

On joj siše zrak i vodu,

on je njezin dio,

on sam - najveći

sin majke Prirode,

ako već ne s kim šahati,

a ono već protu komu.

On voli majku

grudičastu zemlju prašine,

ona pak umie njega izroditi

drvo i kovina

on obožava majku.

Težko majci prisiliti povlak

srebro ili bakar

poraz čeka strplivo pod šahovnicom.

Majka mu odkriva svoje čari

On jako voli svoju majku.

Majka ga odbila od sisa,

On sve to više voli svoju majku.

Majka mu nadzire probavu

On majku u nebu gleda

Majka mu tajnu dobra i zla daje.

On, da, on barata zlom i dobrom.

Majka mu iznjedri počelačku pogibelj

On joj žitarice prinosi.

Ona ga učila tepati.

Lagati i vatru rabiti.

Kovati, miesiti, pisati, računati.

Majka ga priroda u svoju utrobu unatrag prima i potomke mu.

Ona se oko se vrti

i svoju djecu guta.

On joj se divi. Njezinu teku.

On joj laska i pjeva,

On ju opjeva, ljubaka pjesmom.

On je svoj - ona: Božica.

Oceani i vulkani

kommata i semikoli

kultura i natura

On i ona

rat - i mat.

On čita iz njezinih oblaka, vjetrova, kostiju,

taloga, lietova ptica, kocki

i sušenih stabljika hajdučice.

Iz novčića, viskom i rašljama.

Voskom, krvlju, olovom, grahom, cvietom, lovorom.

konopljom, vinom.

Krugoval oblieće Planetu.

On za 90 minuta.

Majka mu pjeva uspavanku.

Njezina ljubav sama po sebi razumljiva.

Neupitna. Svenazočna. Neoboriva. Nenadmašna.

Ona ga goji i njeguje

On ju štuje i daje joj za pravo.

Ona njemu zakone.

On njoj loyalnost.

On joj zakonomjernosti iztražuje.

Ona mu se odkriva.

On ju suznim okom gleda,

dodiruje drhtavom rukom.

Za nj samoobjava.

Ona iz njega majmuna izteže čovjeka.

On pak nadčovjeka.

Ona trpi njegovo samoubojstvo.

Ona hladnodušna na njegov mat.

Ona se s njim igra.
Lakše je sinu tati dati mat.

On pravi atomske pokuse.

Ona snuje sanak jure i krede.

On je kruna na svojoj glavi.

Ona mu je podložna poput žene.

Ona se daje za oranje.

Ona prinosi usieve.

On njoj pjeva zahvalnost.

Ona se nikada ne mrgodi.

Ona uviek trpi, daje se izoravati.
Između brazde i brazde kišne gliste razsječene između sebe i sebe

na zraku.

On izpašta.

On ju izkorištava.

On se je strahoboji; on kralj nad čovječanstvom.

On sa svom svojom naslagom godina.

Ona kraljica neba. Tamo.

On - ovdje.

Ona kula bielokostna.

On u svojem uzvišenom neznanju.

Ona hraniteljica

On potrošački jede njezine mastlinke.

Ona lezbožanka. On šahist.

Ona, bolničarka, liže mu junačke rane

iz njegovog rata, negovih stotinjak zima.

Njezina su ledena doba.

Ona okrugla bezkonačna.

Obla poput Валентине Терешкове,

poput (90 stupnjeva x 4) tjemenito zgažena geoida.

Za nj ploča držiteljica.

Ona majka sviju veneričnih boležtina.

On: mornar, šahist, analytičar i astronaut.

Ona: Organizacija ujedinjenih tvorevina.

On Shqiptar, Sandžaklija, Moldavac, Rom,

Srbijanac, Slovenc, Musliman, Mormon.

Ona pravična. On Dušan samozvan.

Ona njemu gorko "kako gordo zvuči"

samozatajna, neobjašnjivo privlačiva.

Ona gravidna

njega iz svakog pogleda vuče.

On ju posjeo na gynekoložki odar.

Ona razmakla zdjelicu.

Od njega se rodio on.

Začarana perpetuumoblina.

Zviezde joj se obadaju.

Svemir je njezin pupak.

Ona je, dapače, pramajka!

Prema njoj se mjeri i nebosklon.

Sinovi: Mohorovičić i Jacob Matijević

Pitagorova i Newtonova /oda majci/

On struji nad morem oblaka, koprene utrobe majke Prirode.

Ona samorodna loza

divlja i uljuđena ₪ primitivna.

Onova se namnožilo

oni su težački strojevi.

Nije im više dostatno svako drugo polje obrađivati.

... svako drugo odmoriti.

Ona je sada iznova (podpuno preoranih polova i silnica) sama:

Živo biće. Organizam.

Samooplodna nebesnica.

Barem sveta Vila Velebita.

Alimentarka, mother nature

Jean Jaques miluje joj sise.

I Edip zna dobro tko mu je ona, nu ne može joj odoljeti.

Njezin je usisavač jači.

Koliko brojeva - toliko priroda, toliko zrnaca prašine.

Svaka krmača po 13.

On genom okotio.

Ona trpi.

Morska se pseta legu iz njezina krila.

Nakaze imaju pravo snivati III Reich,

Možeš ga nazvati svetim otcem a da te munja ne zgromi,

Crni Adžići imaju pravo na

matricentrično-dušorazčlanbeno pjesnikovanje...

Majko mila!

Otac?

Ima li za otca, i gdje ako ne ovdje

mjesta?

(sročeno u zraku > 10 km nad morem, sredinom prosinca 1996.)

PJESMOSLOV

pismenima crnim

izglagoljanim spod sruševinam

svieta

rumenim začinjakom

od izglogotane krvarine

rumenim ko voska pečatnjaka vrijut

svjedočba mržnje na ljubav

koja s dna srdca puca u Nebosklon

može li se Sviet uvidjeti

sve dok ponosito nesrušen stoji?

misliti ga i govoriti - dok još stoji?

prstom ga pokazati za života?

opjevavati ga dokle god izporučuje rieči?

biti ravnodušan dok te zavodnica sestrica

u rieči uvlači i oblači

gdje se obličje prekopitnu nad obličjem

poput lanca zakovana u svojemu početku

sa zadnjikom svojim

u jednu, ter jednu

svetu ookruženu

samovidnu prividnu jednoznačnost aphorisma

jednice sa slogovnicam izvrtitbi razporedarstva

strogoga grammatika - taka

rhitham – tam - sim - tam

iz tišine u tišinu teče

što neizgovoreno smrznuto stoji

koji se zapravo jedino boji

neodpočetim / nedovršenim

znamenkama toplokrvnih kristala

šućenoga bila zgrušanih žila radostnica

što je i ovaj puta

istina ostala samo istina

drzko-vješto izmaknuvši se

njihovoj kami ili pjesnikovu peru

tamo i onako kako nigdje tako

moj Bog nad tobom zdvaja

a ja sebe, ti, brate mi, tvomu Bogu kradem tebe

da meni samo rekne, kao tebi

što ti mi nikada rekao bio biti

voljan grabiti za se sve,

a ništa završiti

ne mislim misliti

a imati je lakše

držati i žvakati,

milovati i zamišljavabati

ma i zrakoprazni međ' križkami

krušaka razkrižanimi oštim razlučnim nožima

sposobnima svjetlucati sjajnim urednijama

opipvenim molekulam filigranskim

dirljivimi, sitnimi, laganimi, finimi, nečestičnimi,

subtilnimi, ini-minie-aecke-care-om-pom-push

zdušno pjeva grlo

što nutra pjeva tihano

titri svepredani vapaj-zov u to jedno stanje

zašućenih glasilnica

i riknu pero usred tihe noći

sruši svu tu kulu od Buddhinih kosti

jutro zgazi noć

i kepec Kekec

zbrda - zdola

hopa - cupa

profruli sveokolju:

u Kostje kozje uši

a u duši mir visoravni

blizina pojma s oblakom samim

izdašni izvori

poruke iz duboke utrobe, daleke

a opet svejednako nazočne

i cupka preko pupka svakoga vulkana

dok ne štrkne lava

i ostane mekana i sunčana da kazuje neprekidno

potvrdu izvora

nadzire neuzpješno izvor

ali utoliko uzpješnije moj pogled začudni

kad vidim u dječaka neviđene uši,

a postola poput dvopapka volunjskoga

za dvojnicu, prievarno glasbalo

s jednom žilom u mojim plućima,

drugom uz potok negdje uzemljenom

vječit krugoval med' ušesami i usnicami

med' tobom / mnom

prsne nedodirnutom srži izvalovljenih okova misli

razkolničkih navada

slutnjama tek.

određenjačka svojstva prišivati

i pomislih sebe slobodna od se

kako sam divan da se nemam koga ljubiti

izključivo za se žrtvovati

tvoje janje

koje nam je Otac dao

na zajedničku mužu i srčbu

u grču

u adrenalinu

u Kainu

srušim li narav svoju sruševinam pustim mir vječiti

ako hoćeju svjedočiti - neka čine,

hoće li poput pasa njuškama olajavati mjesečinu

neka čine, hoće li se pak prelediti u mjesečinu samu

i hladiti moje žudnje u nizinama mojih plemenitih

poriva

od kojih ne vidim u bratu krvnoga brata

vrieme za dobi trajanja

Boga jednoga u mnogima od vas,

vas u meni

Bože, pjevaj mi uspavanku

iz koje će se probuditi onaj jedan

koji Te više nikada, jadan

tražiti ne će s lojanicom obdan

zar vam toliko nizka bijaše nada pobjede nadzoritosti

nad sladostrašćem za tom upravo crljivom kruškom?

kružkom razdora Scile i Antithese

sladi se onaj već riedak medo

zalutalica i u naše svejedno srdce

slave li oči moje Stvoritelja

dok mi sa zemlje puca pogled u Nebesa?

slave li oči moje Onoga koji je s Nebesa sišao

uz zemlju se ponizio?

nasred kozje staze lavom popločene onih oblaka susretanja

Njegova dolazka i njezina uzdignuća

onih stanja središta

crpilištâ i trošilištâ perpetuumobilnih

protunaravnih

gdje se Bog Rieči ne razlikuje od rieči Bog

gdje se sužimlju knjige rječnici u točku

zahodišnjicu i svaki izričaj se vraća u svoj zavičaj

u malome luku obavljena priobćaja

provjere:

mišljeno li je jedan jedini put različito

ali ne

taj jedini put je propast svemira

sudnja noć

pobjednica zgaziteljica Sunašca

ko ratna pomrčina nad Hrvatskom

puškoslavne bratije

orgije krvopija

sve okolo/naokolo robskog zagrljaja

svugdje nekve silateže

Bože, pjevaj mi budnicu

da se prenem

da mi se sklope zauviek oba, oba

da se čistoća Tvoja usudi preda me stupiti

bez straha

će i opet biti

od do

dogmami mojim

nevješto uprskana bez stila i stida bez

mojih nadomjestnica,

tumačenja,

imenovanja

Bože, šapni mi oprost jer Te iz okova mojih

velikodušnih predočbi

pretvaram u šumu

samo zato, samo zato, samo zato

da mi drvo pred očima nestaje

što trune i gori, tiho, dimom odklizujući

i nikako onako kako u grmu

na visoravni

Evo i Adame,

žuđene izdajice,

zar ste mi morali izpuniti tu želju snasljedničku

prokletničku?

Njegov i moj

Njegov ili tvoj

Tvoj ili naš

a kada ga ne držim

zar moram do Tebe preko njega

do Njega preko tebe

brate nekrvni, neželjeni,

Abele gorki, pomozi mi biti mrtvim za sviet

da uzmognem svako mjesto na njemu prihvatiti kao

ono koje je od početka svemira za me tu

i da me to mjesto čeka povesti put kruga zemaljskog

do toga istog mjesta sraza

vremena prošlog i vremena sutranjega

stati na to isto, s drugoga vjetra

vidjeti onakvim kakovo jest

hvala Ti što nisi kakvim Te zamišljam

svaka me moja rieč udaljuje od Tvoje

neka bude Tvoja Rieč

pripusti me unići u Nju

lakomisleno li izgovorena htienja

rieč me moja svaka izdaje pred Tobom

i ni jedne iznimke nije naći u knjizi mojoj

priznaju još ne podpisujem

jer još pišem i pisati sve ću dokle

zaplotnjačke ljigave kukavice god

oskvrnavitelji svetinja i djece

usmrđene duše

pucaju u nebo

i Bog mi padne u naručje

i rekne mi u uho srdca tajnu

i od tada sam gluh

i jezik petlja

jer hoću tebi dalje kazati, a rieči, one Rieči

nemam

ispruži naručje svoje

naoštri ticala svoja

da ti mogne pasti na pamet

nezaslužena kapljica vode

i opet samo one vode koja nije mokra

i koje se nam valja samo jednoć napiti ako se hoće

nikada žednim biti

onda ćeš dušo moja laskati licemjernički

smilovanju Njegovu

onda će ti na pamet padati one malobrojne čaše

vode koje si žednima ovoga svieta iztočio u

dušnike

ne onako kako On u duše

duhove svoje - duh svoj

duh - tvoj

duh, duh

tvoj ili moj

dok i posljednja smežurasta kruška

mojih malih trulih maštovina ne strune

u samozaboravu...

u slavopoj urasta

uraštaj

zlorabi li zlorabi svećeničtvo sluge razuma

mrcvare tielo

njima strano - sveukupno

razpolutčeno sjeverjugnom niti

niti lievo-desno

razopnjeno neuzklađeno tužno i grdo zagrcavanje, disanje, gutanje, mučenje

ako mi izriek ne doseže opne nutrine stvari,

zašto ne odustajem?

tko mi hrani i iziznova kljuca jetru?

zar ciela poema tek miljokaz ili Mother-Goose Song?

svjedoči li otegnutost samo nakanu neodustajanja

smjestimičnog?

zašto ne odustajemo?

Bože, zašto nas ne odustaješ?

odavno kamena vrata srdca mojega odustaše Tebe

evo Ti zub i oko moje, ali ostatak nas ugrli

trži cieli život sa mnom dok ne dovieš cienu

s kojom zavriedim biti Tvoj

odškrini se Sezame uvida

zatvoriš li se, trpi uvida mojega tamo

što s ove strane ostane,

neka crkne!

7 IZTOČNIH GRIEHA

D.D.D.: A. Ž. Uremoviću

Homo sapiens sapiens sapiens, oholica:

Duhovno me zanima.

Blato.

Mrtvo duhovno, neutjelovljeno u duši.

Duhovno bez čovjeka.

Duh puše odkuda hoće, a naročito kako mu se ucrtalo.

Mrtvo puhalo ko u neke gladke površine.

Nepročitano i neizgovoreno, mrtvo slovo knjige.

Plodove razbora berem, ne i mudrosti,

kao plodove ljubavi crkvenjaštva i klera,

ne i između kraljevskog svećenstva i velikog Svećenika.

Knjiga života je pametnomu dosta!

Na ušću svih sedam mutnih, neizviestnih rieka

homo absconditus smrti:

plaća za grieh, plaća za slobodu izbora:

grieh ili život.

Život je dar!

Početak propasti - strah.

Ljubav pobjeđuje strah!

To povjerenje koje su riedki u stanju izkazati Gospodu.

Početak mudrosti - strah Božji.

Počelo Božje - ljubav.

Gdje nešto munjevito s Neba na obzornicu pade

tu Zlatna zora sviće, bit će

bogatomu ludim i pogubnim naumima.

Onima koji se u tuđi rad i u vlastitu sposobnost razsuđivanja uzdaju.

Ah, kolika li je poniznost potrebna, snaga i podpora svetoga Duha

Bogu štovanje izkazati...

Srditost; homo faber

Veliki razaratelj umače u pomutnju svoja ticala nadahnuća.

Matoševe šake grle tužnosvir.

Otrov u uho.

Strast jalnosti u plamenu zanovjetiteljskog zanosa.

Srdim se na popuštanja slabostima svojim,

na prokletnike poslane u oganj vječni

pripravljen đavlu i anđelima njegovim.

Oh, ti pravedna dobrostnice koja ne vjeruješ u postojanje ognja,

još manje vječnoga,

još manje koji je kao takav pripravljen,

još manje u Vraga,

još manje u anđele njegove,

Ilma! Majčice moja, slušaš li govor Jaganjca Božjeg?

Životinjska narav u meni životinji oslobađa silu koja pokorava grad.

Krotko svjedočanstvo za još jačega od moje vike

žarko peče drugo srdce.

Iztočna srčba iz srdca i rebra Adamova:

genom koji se probija, nameće i pobjeđuje

u srdcima kako našega tako i Thomas a Kempisova doba.

homo ludens

Obretnik boomeranga.

Pobjedonosni boomerang se ne vraća.

O, kako je nesportski pobjedama svojim hraniti jalnost.

O, kakao bi liepo bilo moći mi se spustiti

barem samo do umjerenosti?

australopithecus anamensis

Nečistoća pomuti dalekozor.

Mjesečeva miena.

Srebro ljubavi sladke i divljenja pred ljepotom

odkriva prirođenost želje.

Stojim li uzpravno ili sam i tu rob?

Nagoni li me nagon moj ili sam ja taj koji ga odagnati mogu?

Jasnoviđenje za mlađaka spotaknu se preko ciene:

"Za samo časak radosti."

Ban i prorok, svetac i mudrac...

padaju na sodomski gambit:

"...tisuću dana žalosti.",

te možda još i acquired immune deficiency syndrom!?

Izravan posljedak nasljedna grieha

i dan danas čini me neobuzdanom životinjom

bez ikakva nastojanja o samonadzoru,

baš poput razvratnih nasladnika.

Lakše mi je grad pokoriti nego i najnižu moju požudu.

Isuse, preuzmi mi nadzorništvo nada mnom.

Otmi mi ga ako treba.

Baci me u nevolju ljutu koju sam zaslužio, ne bi l' se opametio.

Kao pijan zlorabim upravo Nju: ljubav.

Robujem griehu i nakon što mi je velikodušno i zauviek oprošteno.

Rekao si mi neka idem i ne griešim više.

Otišao sam.

Zlorabio sam ljekovitost oprosta.

Zar ću postati odpornim?

Zašto se odupirem Tvojoj volji oprostiti mi?

Zašto Ti ne dopuštam zaboraviti da sam ikada griešio?

Gdje mi je uvid Tvojega hrama?

Krapinski sam proždrljiv diluvijalac.

Koliko sam težak materialist?

Na počivaljki izvaljenih 100 kg.

Kakav je dakle probitak čovjeku ako pojede cieli sviet,

a izgubi dušu?

Lienost; homo informaticus

Budite gorljivi duhom!

Probudi se ti koji spavaš, ustani iz mrtvih i Krist će ti svietliti!

Ne dopusti da ti se sviet tlapnje i virtualnosti podvali pod život!

Što nam je još danas molitva?

Kako li će nam onda biti uslišana?

Kakav je dakle probitak čovjeku ako ljenčari obdanonoćno, a izgubi dušu?

Jesam li pneumatikos ili zoon politikon?

Meta-čovjek ili krstjanin? Jastreb ili drhtavac?

Vjernik ili fundamentalistički pobožnjaković škrt na škrušenjima.

Stekliš ili orjunaš? Croatia ili Dynamo?

ognjištar ili globalist?

ecce homo:

Isus iz Nazareta

bogovi protiv Boga

zlatni rez preko tiela

tielo kroz rjedkosiju

sve kroz tri šezdesetčetvrtinke

sve kroz prozodiju

ponavljam symmetrije

skladam obličja

sa ćudorednošću mrmljam i kad me napusti ona

i njega, takozvanoga bližnjega

zlato je premekano za mač

pretežko

za tri šezdesetčetvrtinke

djelanje : stvaranje?

rad s količinama

tercina bez radnje, stuboka

govor bogova sluti i pjesnik

sobom se bavio i u sebi udavio se

obrnuo samokres i izpalio pero

razmjeravao zemljišta

a Onaj razpe mjerničko uže nad svietom

i Zemlju premjeri,

ja, pjesnik, ja stvaratelj, ja geometar

brazdam polje, niče grki lovor

u rjedkosiji - ništa ne ostade

sijem vrieme, čekam propuh

žanjem pjesničku slobodu smrti, sijem vrieme, čekam

žanjem smrt, smrt pjesničke slobode

slobodne, stvaralačke...

olovo iz samokresa je jasno i težko

po cienu smrti - daj mi slobodu!

kako ćemo se boriti

daj mi sposobnost oponašanja jasnoće,

jednostavnosti,

oslonac mi stopi daj, liep razmjer

dodirujem mirise, razmještavam boje

izpisujem poemu, ponavljam šare

trebam imati tielo

trebaš mojemu ćudoređu suditi

uzakonio si našu slabost samo zbog pogrešnoga izbora

izbor je bio samo rhytham

ako sam bio rekao da, sada sam na redu reći ne

jabučar zmijački, a sad razkol

na dva drvca: drvo laži uz drvo istine

liep vrt, ali ne onako savršen

mužko i žensko - stvori ih

načelo stvaranja mojega

moja žena - moje nadahnuće

njezino nadahnuće - ostajem ja

moj pad - naša propast gotova

njezina postojanost - moj rhytham

ako se ljubimo

tek sljubljeni smo suzrcaljeni u svima trima šezdesetčetvrtinkeam´

dan od noći On razdieli poput kopna od voda

mozak nam na lievo i desno razpolovi

mi uzvraćamo razpjevani dobro o zlu

vuk u meni, meni bogu

bog je bogu vuk

moj boj ide u propast

stariji i mlađi propadaju - boj ide dalje

sinovi propadaju - boj ide dalje

mi smo na gubitničkoj strani uviek

i uviek tvorimo rhytham tako

On je jedan, ja sam dvoje, tako stvori nas

pomozi mi ti i svi mi pomozite

ne može si biti vuk, jer je Njegova neprenosiva prednost

On bijaše ranije nego prve tri stodvadesetosminke

čovjeka čopor Bogu vukovi

kako se malo pjesnici vole međusobno

poput natjecatelja.

na dugu stazu, poput Kaliope

i sve u krug

dok se ne zavrti u glavi

(oslonac mi u glavi daj!)

gladan za lovorom gorkim

stodvadesetosminki triju, razlike ispred drugoga

dvie suzrčaljne tripole

krasnoga li sklada u stihovima tvojim

puka skladba

gdje li ti je sklad s takozvanim bližnjim

ti bi sklada s Bogom mimo sklada s tako zvanim bližnjim?

On mene sklada, ne dam se (skladam? Njegovo)?

final lap:

stubok bi probio začarane krugove

nu On ne dade

TEBE SLUŠATI, POSLUŠATI

U Te vjerovati. Tebi vjerovati.

Tebi sebe predati.

Sebi Tebe uzeti.

Sebe Tebi dati.

Uši svoje Tebi posvećujem.

Tvoju glasbu slušati.

Poslušnik Tvoje glasbe...

Uzkladi mi jezik sa srdcem.

Velik si Ti u srdcu mojemu.

Sklad je Svemira Tvoj šator.

Tvoja tišina nadglasa liru.

Tvoja mi noć proždre očni vid.

Ljubav me Tvoja pregazila.

Nisi me prepustio žaru moje glave.

Tvoja desnica - zaštitnica, lieva Ti ruka majčinska.

Nosi me na kraj ovoga svieta.

U osluhivanju glasa Tvojega, spasenje je moje.

Uha Te moja ljube.

Sprieči mi jezik!

Šapni mi djela s kojima bih Ti zahvaljivati znao.

U poniznost podigni me vojaka.

Okiti s osam ušesa.

Tvoja ruka neka vitla moj mač. K duši.

Uz Tebe i bogalj blagosilja.

Za Tvojega mraka moja se noga ne spotiče.

Za mojega mraka mudrost Tvoja svejednako blješti.

Moje pak stvaralačke ručice umiju djeljati kumire razne...

šare bezkrajno ponavljati i ukrašavati

Mrak se zgusnu u crninu pod noktom.

Moj mrak. Moja zgoda:

Pretoči mi oko prazno u uho.

NEZNABOŽAČKA DVOJNOST

Oblaci dobra i zla trajno tutnjaju po šarama neba.

Sve novije šare prešaravaju stara neba.

Svaki novi tutanj pjeva krivulju obzora.

Novi obzor zapada puko utjelovljenje zla.

Svaka nova zora - puka utjelovidba.

Zlo se gomba s dobrim svaku 12. dob.

Ničija slast pobjede duža od 12. dobe.

* *

Oblici dobra i zla uporno tutnjaju po tišinama neba.

Sve noviji oblici brišu predhodne obzore.

Kajde se prosipaju u protuglasje obzoru.

Zamišljeni Sjever trajno protuglasi lakomislenu Jugu.

I koliko god bilo nagnuto u jesen,

prenagne se točno u proljeće, pa iznova.

Visine se u dubinama utapaju.

Crnogorica prozbori gdjegdje kroz snieg.

* *

Velebite moj!

Kad već nisam toliko pogan da ti se divim samom

kao živom biću,

domislit ću ti barem jednu vilu.

PROTIVNO JEZIKOLJUBLJU

Nije ona koju nam Prometej donese ista

kojom bozi svoje juhe zakuhavaju.

Izponaprekidavan uzrok-lanac-posljedak

vezivo svih slučajeva,

veže moje pogibeljne mjesečarske šetnje po sljemenu

ili svejedno nad ponorom

zjapinom Bog-sviet.

Nemogućnost izkaza - moja poezija.

Pjesmoslov moj - poštapalica, nadomjestak,

moj nedoriek,

moj odpor istini, uviđanju:

raztgan:

očajnički aktivizam / melancholia.

Čežnja za izravnim uvidom:

Uvjerenost o znanju i spoznaja o vjerovanom:

Otče naš

koji si TAMO na nebesima

sveti se,

još uviek te imenujemo, ime Tvoje

dođi od TAMO Kraljevstvo Tvoje;

budi volja Tvoja:

Kako TAMO na nebu Tako i na zemlji

Daj nam danas Ono što još sada nemamo

Izbavljenje od zla je u Tebe Napast je oko nas – TU

Jadran predanosti

Love and kindness, affection and devotion

Transform softly man's mind

Svekoliki svemir pun je radosti

Sve traži u Tebi sklonište.

(Anandaloke mongolaloke)

Rabindranath Tagore

Ima li Boga koji nagrađuje i kažnjava,

pita se i odgovara svjetina.

Vrag osobno postavlja to pitanje

ali u mudroslovnom okolju.

U časopisu o modi piše Stéphane Mallarmé

hermetički.

P. Matvejevič uvlači Srbiju u Méditerranée.

Moldavski, makedonski, bosanski, českoslovački i srbohrvatski

rivaju se među jezike.

Svi putevi vode u Rim.

Istina, put i život.

Ima li Boga koji nam skriva staze kojima se zaobilazi usud?

Ili nam ona to sama čini?

Ni od popa kršten, niti od hodže učen,

a broji sebe u pravoslavce, u muslimane...

Moja zasluga:

mojih 9 prvih petaka,

mojih 50 Zdravomarija,

mojih 100 dana zaziva,

mojih 300 dana oprosta,

moje 3 velike i 5 malih svieća,

moj milodar u škrabici sv. Ante,

moj Petrov novčić,

moj Franjin novčić,

moje cielolipanjske litanije,

mojih 5 plaćenih misa,

moja redovita hodočašća,

moji postovi i nemrsi,

moji milodari Caritasu

moje moći sv.A.Stepinca...

Ima li Boga koji prebrojava petke, zdravomarije, zazive, dane oprosta,

svieće, novčiće, mise, hodočašća, postove i nemrse?

Pošto vjekovječna oprostnica?

Džihad - ulaznica u raj!

Koliko vjetrenjača moram satrti?

Ima li Boga koji umije od mene izgubiti u šahu?

Razmak sna i jave.

Moje diete spava spokojno uz mene.

Ono zna: otac moj je i štit moj.

Otac ne zna: Otac njegov, nebeski je njegov štit.

Svojom se šahovnicom i dȍbnjakovom kazalicom štitim.

Sve traži u Tebi sklonište.

Moja borba - moj poraz.

Moje predaja Gospodu - moja pobjeda.

Moj džihad bez mača željezna jest.

Moj Elohim pobjeđuje silom duha!

Njegova je slava bez kraja.

Aleluja!

Od stvaranja prema odkrivenju.

I uviek samo od prema.

Od toploga prema hladnomu.

Nema mjesta kockanju.

Moja duša je Božje vlasničtvo.

Prodajem neopipljivu dušu za opipljivu kovinu.

Težku, sve težu kovinu.

Kitim se oko vrata i kročim u Jadran predanosti.

Cvieće pluta.

Kovina me prikiva za dno.

Dobar pastir pruža mi prut spasenja.

Drvo spasenja.

RYUW

INRI

Križ, lađa spasenja mojega.

Tvoj govor, Isukriste,

liep je, a ne estetičan;

učinkovit, a ne effektan.

Moj je govor ukrašen otrovnim oleanderom,

sladunjavo začinjavan anaforama.

Povjeruješ li mi, zabost ću ti mat!

Moj govor ubada s nedostatka ljubavi.

Njegova rieč uzkrisuje!

Moj će govor naskoro požutiti poput stranica ove pjesmarice.

Vječna je rieč Njegova!

Koliko god bili žutiji od mjedi...

Koliko god pokušavam onetvariti svoje dosjetke

utipkavajući ih u velepamtila...

Rieči moje svjedočbe su za Rieč koja je tielom postala,

po kojoj imam spasenje.

Rieč: spasenje.

Rekoh i spasih dušu svoju.

Pitanje plivanja, pitanje povjerenja.

On je hodao po vodi.

Kad mu je bilo najteže - nije sumnjao u Otca.

Za Otca je i život dao.

Otac Ga je uzkrisio iz mrtvih.

Postoji li otac koji bi svojemu djetetu dao kamen kad ono zaiska jaje?

Vjeruj u Njegovu ljubav, pa se utopi u Jadranu predanosti!

Život vječni bez škrabice sv. Petra,

bez zasluga.

Unatoč zaslugama - Spas mi je milostiv.

Zaslugom Isusa Krista sam spašen.

Nisam Ga izabrao, nego je On prvo mene izabrao.

Pogodio milošću svojom.

Mojemu Bogu ime je i Amor!

SADOMASONERIJA

okuplja ljude koji vjeruju moći sviet veleobratiti.

Koji vjeruju toliko pametnima biti.

Toliko snažnima.

Dalekovidnima. Dobrohotnima.

Navodni vjernici u dobrotu čovjekovu.

Vjeruju svakoga je moći iztesati.

Svjetina je glupa, zorno.

Pomozimo im!

Puk je, bjelodano, naglup.

I onako je svakoga moći iztesati.

Svjedok sam u temelj mu uzidane pakosti, ljudske.

Gledam u sadašnjicu. Želim si dobro.

Vlastohlepci uzidaše krošnju u zemlju.

Dobri se zmajevi hrane bielim cvietom bagremovim.

Jesi li i ti posadio drvo?

Iz svoje slabosti.

Svjestan pomućenosti svojega razuma.

Okupljam ljude koji vjeruju

samo Sveti Duh umije sviet obratiti.

Ovaj papir Velikog architekta tišti.

...

Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,

da pokažeš čovjeku propalom,

njemu jedinom razumnom da kažeš

od toliko Božijeh stvorova,

da života nejma bez slobode,

da kreposti nejma bez slobode,

da ljeposti bez slobode nejma

...

Luka Botić

SLOBODA

Tišina.

Napetost tišine.

Napetost.

Tišina napetosti pred...

Oluja se obrušila na nj.

Ni glad ju ne zaustavlja igrati se.

Zar joj vježba preča od zalogaja?

Ako i pobjegne - vještina ostaje.

Vještina uvećana za jednog.

Exil izumjetnika, pokret velike vještine.

Svojeglava oluja dolazi i odlazi.

Moja slobodica.

Moja mačak Sivonja.

Kako mi je misliti Božju slobodu kad niti svoju ne pojmim?

Kako misliti Njegovu slobodu kad sam već odustao Ga shvaćati?

Iz Njegove - moja.

Iz Njega - ja!

Moj govor luta za govorom svjedočenja.

Samobitne rieči. Rieči autentične.

Poema pokušava.

Ona ima sve što govor znanosti nema.

U Bogu moja sloboda.

Od Njega...

Moja logika, naše ćudoređe u mojem svietu.

Sve to više prezirem znanost.

Sve to više ovisim o znanosti.

Sve više uživam u plodovima znanosti.

Sve nas je manje koji spremnih odustati od blagodati.

Moja logika za moj obzor.

Sviet našega izbora,

ne valjda neko drugo ćudoređe.

Još nisi odustao shvatiti postojanje Božje mjere?

Pojavnost izgovara znanost.

Pjesmu poezija pjeva.

Treće je govor svjedočenja.

Dokle god mi ćudoređe znanost opisivati može,

dotle će me i pavian shvaćati.

Ni u natruhama, niti u tragovima,

niti u naslućivanju ijedne od mojih pjesma

naš majmun ne će shvatiti, ni doživjeti,

dapače niti samo textualno dekonstruktuirati.

Moja mačkica Toshiba MMX^® tiho prede.

Tu nema one potrebne tišine koja bi izdavala njezinu tako nepredvidnu,

svojeglavu, drzku i ubitačnu spremnost.

Ti pak možeš moju pjesmu čitati, uglasbiti.

Majmun je nedodirljiv, ali tebe ona može dirnuti.

Ona ti daje slobodu kakvoće izčitavanja.

Od njega možeš dobiti HIV.

Mogu ti pomoći čitati pjesmu, pače, napisati.

Dobra te baba možda učila i krunicu brojiti,

opečatiti križem.

Naizust. Na žmirečki. I na prepad.

On je rekao:

"Ne mrmljajte poput neznabožaca!"

Gdje ti je ta sloboda govoriti molitvu bez predložka?

Pravni liek:

Jesi li siguran u stavar za koju je svjedočiti?

Jesi li slobodan prihvatiti Njegovu pomoć pri svjedočenju.

Mora li sve biti tvoje?

Tvoje osobno ćudoređe?

Tvoj lakat?

Tvoj pedalj?

Tvoj terrametar?

Jesi li jasno okusio o čemu ti je svjedočiti?

Hoćeš li radije to izkustvo pokušavati znanstvenjački opisivati?

S fussnotama?

Lakše li ti je napisati pjesmu?

Rimovanu?

Vers libre?

Moje obje mačke žive barem sa sobom u skladnosti.

Dapače i s prirodom.

Dapače i sa svojom prirodom.

I njezino veselje u igri dolazi iz moje slobode.

Nu, ona se uviek vraća doma.

Iz slobode velikog svieta - doma.

Ona sebe ne zavarava. Lako izlazi s istinom na kraj.

I životâ ima 9 ih na broju.

Ubijamo ih, a one se uviek vraćaju u svoj dom život.

Kad li ćemo mi biti toliko slobodni?

Niti socijalni darwinizam nam to ne stavlja u izgled.

Čovjek duhovnjak.

Oluje pometu i prođu, a opet dolaze i dolaze nutra u život.

Tko može govoriti o Gospodu a da nije pogođen

u sriedu coordinija svih svojih četiriju dimenzija?

Tko može govoriti o Gospodu, a da to nije slavopoj?

Tko nije pogođen neka izađe pred grudobran.

Grudobran znanosti i umjetnosti.

Oslobodi se!

Ostvari svoju slobodu:

Usuglasi sebe s voljom Otca tvojega!

On od svoje volje ne pravi zagonetku.

To je naš sport.

I u postelji protiv smrti hoćemo igrati istu igru još.

Sivonja požderao kralja!

Uzalud pravilo koje kralja čuva od žderanja...

Moja virtualna mačka ne umije žderati ono što se ne smije žderati.

Kako je uzvišena igra u kojoj se ne prežderavam kraljeva, a pravilo dopušta!

O mila, o sladka slobodo...

Dragovoljno uzkladi tvoju stvaralačku volju

s Njegovim naumom spasenja

tebe.

"Da, Bog je tako ljubio sviet da je dao svoga jedinorođenog Sina

da ne pogine ni jedan koji u Nj vjeruje, već da ima život vječni."

Ivanovo 3, 16

DUBROVNIK

25 m visoko stilizirani blještavi šahovski kamenotvori

kutne veleutvrde kršćanstva

podupiru plavetnila nebesa i mora.

Sin mi lovi ribu.

Čempresi se ubadaju obzornom nebosklonu u oblake.

Zvjezdice pozasjele vrške.

Svjetlost svake jedne svjetiljke ljeska se tisuću puta.

Sliepi miš lovi jekom i to mu je dosta.

Jarko rumen oleander miriše bojom i to je dosta.

Utoliko više miriše smokva.

Jadran lovi ribu.

Tko su to oni koji su sposobni u tu „igru svjetlosti i kamena" bacati smrt?

Dokaži nam da su to ljudi!

Granate protiv vatrometa.

Lovi ribu u Jadranu.

Dokaži nam da su to ljudi...

Kakvi su to oni koji sa sigurne udaljenosti ubijaju slobodoljubive gospare?

32 polja protuuljudbene ubilačke nastranosti.

32 polja snage svjetlosti.

Produžene crne ruke vuku crne kumire po krvarećoj šahovnici.

I crno-crven Gorac se pomamio za bielokostnim kulama.

Mali Jeronim vježba zidanje kula u piesku.

Marin drži čitav grad u Vlahinu naručju.

Jadran je ulovio ribu!

Vlahini kipići krase iz praznovjerja svaku kulu.

Vlaho voo-doo štitnik se od pohlepe bizantskih delija skamenio...

...zato je Bog dao da uviek bieli imaju pravo na prvi korak.

Prividni jarboli se pokazuju u zrcalu mora.

I gle: Boka im dopala u neupitan posjed.

Moj sin vraća ribu moru.

U početku bijaše mrak.

Od morčića ostadoše samo bieli turbani

kada ih je zatrpala nebeska rieka biela kamenja.

I gle: ugrabiše pola Bosne i Hercegovine.

Jadran riba strpljenjem devedesetgodišnjaka.

Vojak na kuli straži nad Vlahinom mitrom.

Ključevi slobode se predaju umjetnicima.

Piskaramo koješta, a uzvrati nam milošću.

Napadač ostaje praznih ruku.

Moji ljubljeni prijatelji iz

Somalie, Ghane, Sudana, Obale bielokosti, Liberie, Togoa, Konga, Nigerie, Burundia, Angole, Ethiopie, Eritree, Egipta, Izraela, Guinea Bissau, Guinee, Kameruna, Sri Lanke, Haitia, Portugala, Gruzije,

Brasila, Perua, Paraguaya, Indie, Burme, Irana, Iraka, Japana, Thailanda, Kine, Njemačke, Švicarske, Afghanistana, Mexika, Australije, Ukrajine, Königsberga, Rusije/RF, Nafte &c. ...

blještave su figure na mreži podnevnika i uzporednica kugle.

Tropske šume gore. Ledene kape kopne.

Kao što su gibki čempresi jarboli kraja

i su odogledani jarboli čempresi mora,

tako je i Afrikanac bielac, a čedomorac - crnac.

Šumi more, multi-kulti babilončanima svieta reci:

(vidi prozaične drzkosti!)

svoj narod Hrvat ljubi.

Pramac karake zasieca u tkivo vodoravnog „Novog" svjetskog poredka:

Croatia - persona non grata.

Veliki Bože, hvala Ti što si priklonio svoju zaštitničku ruku,

upravljao figurama na obstanak malog hrvatskog naroda.

Hoćemo li Ti se znati zahvaliti?

Više radujemo se njihovu porazu nego našoj pobjedi.

Jadran spava.

Hoće li ubiti kamen granatama?

Hoće li ubiti duh granatama?

Krista izdajice.

"Anything goes!" P.F.

VUKOVAR

Tko o Tebi smije pjevati?

Tebi koji si odu spjevao Hrvatskoj?

Tko Ti sada smije pjevati?

Tebi koji druge krune ne trebaš?

O Tebi - velikom znaku u kojem je sažeta naša budućnost.

Tvoji su me branitelji obranili.

Život vam dugujem!

Spomenik kojeg vam podižem nije hladan:

Pjesma srdca zahvalana.

Težka rana je zacielila i bez ljute trave.

Sada krvari prema srdcu.

Već sam se bio prestao boriti, nu:

Pobjeda je tu! Zašto još krvarim?

Pobjeda ima težku ranu.

Vrieme lieči pobjedu.

Rana odlazi preko Dunava u neizlječivost.

Sviet gleda.

Koliko je junaka moralo zauviek zaspati

da bi se Trnoružica u slobodi probuditi uzmogla?

Koliko li je tek pohlepnika izginulo za kratak san?

Strpljiv ih je poraz tu čekao.

Iz Pašaluka im stiže pismo:

Nesporazum! Zaboravite Vukovar!

Suluda zapovied:

Nesporazumak, zaboravite Vukovar!

Da im je barem za tenkom pošlo osvojiti grad,

da je barem časak njihov bio,

poneki bi i zagrlio smrt, izdahom ju poljubio.

Nu samo je jednima smrt ljubiti:

onima koji ga braniše.

Mali je grad morao biti uništen za velik znak.

Malu je svoju Hrvatsku uvećao.

Mučeničke ranjenike promaknuo u blaženike.

Sviet gleda.

Ponižavanima udahnuo ponos.

Malovjernima otvori oči i čak kukavice nadahnu.

ZBITNOST

D.D.D.: Ž. Vrbanu

Treperenja maslinova lišća za bure,

Lovro pl. Matačić, J. Ćaleta, P. Tralić, T. Živković

valovi mora okupiše se s krčanjem cvrčaka:

klape poj.

"Vladimira Nazora" plovitba između Mosora i Postira

ohlade željna, solju prošarana potamnjela koža

unese se u vodenjak, zibku pramajčina Jadrana.

Kroz grozda dragulj, zraka se usredotoči:

Viški plavac.

Sunca sati se Europe u snoplje saže:

otok Hvar.

Vonj cvieća trave, lišća grmlja, smola drveća,

gora i mora, zgusnuše se:

Velebita ljekovit zrak.

Boškovićevo Mudroslovlje prirode svedeno na jedan zakon,

Petrićevo Novo sveobće mudroslovlje,

Slalićev prikaz svega znanja,

Leteći čovjek: Faust Vrančić

Jeronim, Solinski mučenici, Grgur Ninski, Marko Antun Domninković,

Matija Vlačić, Nikola Tavelić, Juraj Križanić

uzidani:

antemurale christianitatis.

ZBILJSKA PRIVIDNOST

Proklete dubine slievaju se k vrhovima pora svake brazde poimence

i ipak ne ponaosob

jer prema dolje ide i ono što bi prema gore,

a sada je dolje i sjeća se boljih vremena.

O brazde duboke. Dugačke. Bezkonačne.

O, oh, o!

Pješčani dobnjak odbraja zrnca koja bijahu gore,

od zrnaca koja padoše dolje

i zbunjen osjeti kako ga nježna ruka i zub okrenu

kako bi vrieme teklo,

a protok unatražio:

hrpica koja bi dolje - sad je gore

& vice versa, pa svake dobe versa.

Proklete visine bregova kad pod njima izmiče podnožje.

Mi brojači svih zrnaca stojimo na živom piesku

i bunimo se protiv poniranja i propadanja,

a dobro znamo, ponovi li se - mi smo opet gore,

a ponoviti će se i opet i iznova pak još jednoć, jednom...

Kaj je - tu je. Likovi su vrlo prostorni i ćudoredni,

a podneblje u kakvom se samo zateći možeš.

Tvar od koje su likovi je čvrsta, skoro neuništiva,

a neponovljivost patterna im dodjeljuje narav

koja odiše ozračjem postanka

Hofstadterova Bezkonačno izprepletena svezka.

Kako danas više nitko ne vjeruje u grudičastost atoma,

svi više vjeruju Buddhi i Boškoviću,

zbiljnost u koju smo uprepleteni možemo olako naznačiti prividnom.

Nije lako, pak navigati kroz taj coordinij.

Prvo smo se pobrinuli, mi kozmo-goniči, odrediti spolove,

potom zemljupremjeravačku mrežu od iztoka do iztoka.

Svejedno čemu prišijemo "plus", a čemu "minus",

bitno je da postoje barem neke zviezde koje smijemo fixirati.

Ti sigurno, dobronamjerni štioče, imaš bolju zamisao,

nu, kaj je - tu je.

Znak: sve je započelo polaganjem polova na nebo i zemlju.

Potom na Zemlji na kopno i vode,

pa sve do mužko i žensko, noć i dan,

to jest: na dobro i zlo.

Bizarni sustav ne dopušta oko za zub, niti zub za oko,

nego samo i samo oko-za-oko, zub-za-zub.

On je bio slaba ćudoređa, a ona pak, ona je bila vrlo prostorna.

Sva ta zaplitanja skupa stvoriše onu stranu zbilje raja.

Previše znoja je tu i bolova pri rađanju, nu, kaj je - tu je.

Sad možeš onomu reći sjeverni medvjed, a ovomu Zapadna Sahara.

Sad se tek može reći: Tko bi' gori - sad je doli & v.v…

Pokadšto, kao da bi bile četiri strane svieta,

no to su samo dvie i dvie.

I ako ti se čini da se radi o četiri godišnja doba,

ono su opet samo dvie zanimljive točke elipse.

Suho, vlažno - toplo, hladno. Metamathika.

S one strane plamena mača im nije trebala sposobnost snalaženja,

nu zahvaljujući razlučivanju na dobro i zlo - eto ti vraga.

Crno, boja? Nije, ali, kaj je - tu je. Mi se volimo orientirati.

Prvo prema iztoku, ta odtuda najveće svjetlilo, zatim prema odbrojcima.

Jedan je lik već od početka bio lebdio nad vodama

prije nego se raz-dvojilo kopno.

Mnogi poimajući početak nemaju Isusa Krista.

Otca - da, Isusa ne.

Beletristiku, Sveta pisma - ako i ikad, kasnije.

Zato se poneki pisac trsi

pišući o Londonu i Parisu metaforiti Jeruzalem i Babilon.

Otac, Sin i Duh sveti. Otac, Duh sveti i Sin. Duh sveti, Sin i Otac.

Duh sveti, otac i Sin. Sin, Otac i Duh sveti. Sin, Duh sveti i Otac.

Pobožni se monotheist, utjelotvoreni Krist - odrekao u korist Otca,

a Otac predaje svu vlast Sinu.

Cielo stvaranje je čekalo samo na to svoje oslobođenje.

Na kraju bijaše Sin uzdignut u slavi i spušten na Zemlju

na oblacima s munjama koje blješte niz sva četiri vjetra.

I Eva će svoje koljeno zgrčiti pred Njim.

"Vaša djeca nisu vaša, nego su djeca čežnje života za njim samim."

Sebeljub Nečastivi, 1968.

.D.D.: D. E. Kovaču.

ŽIVOT

Kristal igra go protiv ostatka prostora svemira.

Draguljasto stalagmižu ubadaljkama osvajati nebesa.

Babilonski rožčići plaze spiralopletom saća sve dublje.

Životnosno zemljomjerje širi fraktalne krakove prema chaosu.

Sve vrste symmetrija slažu kaleidoskop mandale.

Svjetlost prožme utrobu tubusa, prelomi se, odblješti.

I natrag.

Van - nutra. Unutra - vanka.

Tajnosjemenjača osvaja podneblja.

Krnjenje ne zaustavlja pohod.

Pločice poput ljuski krovopokrivaju.

Stroj tutnji nezaustav.

Izgleda kao živ.

Radi. Pulzira.

Izgleda kao voljom obuzet.

Kao sam od sebe. Za sebe samoga.

Poput svojega djeteta. Dječurlije poput pljeve.

Robot robotu rob.

Gluhoniema buka puni područja.

Područja se pregomilaše u neprglede.

Nepregled do nepregleda - polyedria.

Ježinci ambulakralaju od sedimenta do eruptata.

Pružaju roge i uvlače noge.

Imaju krv i zube.

Krv kola i zubi melju.

Misliš: oni su živi!

Reliquiæ kristalnih virusa tjeraju masu lajati na Hebreje.

Misliš: ono su kristali. Ono virusi svjetlucaju.

Misliš one tihe ubojice Hebrejâ su ljudi?

Oni su ubijali, a misliš li da su sami bili živi?

O, kolike li ih je samo jedan Josif dotukao...

Čovjek čovjeku Tito.

Oni su ubijani. Oni su ubijeni.

Misliš: oni su bili živi!

Rebrača krasila nabranih milijun godina.

Morski pas plovio kroz prajuhe oceona.

Evo ga i danas pliva u zvjerinjaku.

Četnik i danas hoda po šumamama i gorama.

Indijanac će zbog jednog bizona odtjerati cielo krdo u provaliju smrti.

Misliš: došlo je Mlado Ljeto...

Misliš: Novo Doba je nastupilo.

Nova će ga paradigma probuditi u život, misliš.

Misliš: Misliš - dakle jesi?

„Misliš - još nisi shvatio.“

Misliš da si živ zato jer možeš misliti?

Misliš kako je životu dostatno da misliš da bi te on držao živim?

Misliš da je dostatno da te život drži živim, na životu?

Razlikuješ li ježa?

Zvjezdačin krak igra go.

Misliš da je život osobno koji tjera gušteričin rep iznova rasti?

Gušteričin rep igra go i već kad prvi rep nije pravo ni odpao.

Život grabi. Inseminira svemire. Bigbanguje prajaja.

Praprasak oprašuje sve orhideje svemira.

Orhideje zavode kukce: imamo nektra.

Kukavice podmeću jaja.

Ptica krade srodnici građu za gniezdo svoje.

Bogomoljka vodi u zabludu.

Jaguar ubija.

Oni žive?

Okamine govore.

One žive?

Život se gura između kamenja?

Bori se za svoje vegetiranje.

Život samovladarski ubija sve neživo oko sebe.

Poput žive puni svaku posudu koja mu stane na put.

A njegov put na sve stane svieta.

Pustinja procvjeta. Opustoši prašumu.

Život drhti simo-tamo.

On živi samo u pokretu.

Samo što je pokret - sve.

I smrznuti kristal titra.

I odmrznuta jegulja pliva...

Protudokaz: sve se miče.

Sievak razmolekulči četirima igračima razpored.

Prebjeg iz anorganskoga u organsko.

Ujedno prebjeg iz mrtvoga u živo?

Nikada.

Hrani se i razmnožava...

Komu onda siše duh Novoga Doba?

Lešine punoglavaca ne zaustavljaju žabe gutati ribice.

Riba ribi grize rep, kao i veća - manju.

Prepredena kokoš sprieči bjesnilo u lisice.

I glupa lija se hrani, se razmnožava.

Jezikoslovci podučavaju:

iako je životinja živa, svejednako:

Život je životinja.

Doduše biljka živi.

Biljka je svejednako životinja.

Majmun, o kako gorko zvuči.

Majmun i čovjek diele „HIVirus“.

Diele sudbinu Zemlje.

Sveobća razstava.

Frenoložki izporedi majmuna i mene!

Moja glava puna velikih misli.

Majmunu nije toliko ozbiljno koliko meni.

Majmun je spontaniji. Zakulisniji sam pak ja.

Pritiešnjen uz zrcalo.

Erektiran iliti sapientiran, faber oliti ludens, nu uviek samo

anthropocentrik, macher, sam svoj majstor. Egotik.

Što ti je dosuđeno? Komu sudiš?

Čovjek je čovjeku Ratko Kara-Hadžić.

Čovjek - živo biće.

Nježno, s rukama i nogama. I s glavom, također.

Ima li žena dušu? Ima li ju čovjek?

Ima.

Kakvu?

Takvu.

Ima li Buddha psa?

Ima li mjesta Ivanu Krstitelju u Kraljevstvu Nebeskomu?

A tek meni?

Ima li tvoja duša prirodu psa?

Tvoj je pas političko biće.

Ljigav, nježan, s rukama, nogama i glavom.

Odkuda ti pomisao da si veći od Ivana?

Dokle god živim sebe nisam veći ni od pohlepnoga kristala.

Živi li Bog u meni - psetu nema mjesta.

Napried patuljci! U oluju!

Ostavite Buddhu, majmune i pse iza se.

Probudi izkonskoga patuljka u sebi!

U oluju!

Život u punini

Ne vojskom ili silom, već duhom mojim

Zaharija 4,6

D.D.D.: B.Poljuhi

Dok philosophasteri sviju škola zanovietaše:

Što je smisao života? Gdje je? U čemu jest?

Ima li život smisla?

Je li je smisao života pitanje - ima li (ga) uobće?

Zašto je život? Za što je život? Zašto život jest?

Je li život jest? Kamo vodi život?

Što je bitno u životu? Što je najbitnije u životu?

Što možeš (smiješ; trebaš; moraš) očekivati od života?

Što učim iz (u i sa) od života?

Čemu težiti, nadati se?

Tko je život? [ako on nije živo biće, tko onda?]

Žive li životinje?

Što hoćeš, živote?

Može li o životnom smislu govoriti onaj koji smrti okusio nije?

A tek samo i jedino on?

Pusti, to će vjetar učiniti. Ruah.

Treba li život u punini smisla

Ima li život u punini svoje gdje

Valja li život u punini zgrudičavati u išta

Može li život u punini ikuda voditi izvan sebe

Ima li smisla životu u punini tragati za smislom mu

A onima koji ga još nemaju

Može li u životu u punini biti bitnoga, bitnijega, najbitnijega

Ima li mjesta ikakvom očekivanju od njega kada si već u njemu

Kada si ga zadobio, je li ti je išta preostalo još za učenje

U njemu nestadoše sva traženja, nadanje, ufanja i vjere.

Ako to tada nisam ja, onda to nije on - život u punini [ta on nije što!].

On više ništa ne traži od mene.

Ništa nemam iskati od njega.

Tko li se još ne kupa u tom nektru - više je nalik životinji [bivolu] nego čovjeku koji je spoznao smisao života:

Život u punini.

Životvorac me ponovo rodi.

Smrću svojom on pobjedi moju smrt!

Oni mu, misleći na me, rekoše:

Neka ovaj majmun ode, ta za njih nije život u punini!

A On će im na to:

Neka ga! Učiniti ću od njega duhovna čovjeka, postati će kao i jedan od vas, dostojan.

PUSTO BOGOSLOVLJE

D.D.D.:

P. Jean-Pierre de Caussade

ili Te nema, ili si usred mene

svugdje si ili nigdje

ali niste dvojica

ni dvie

nit' dvoje

niti tri

ili su bozi sve - ili ništa nije bog

spol, boja, trajanje, količina snage, razmjeri

slamnate vijuge mlate prazninu

i ne odustaju

puzati po dvjema protegama

puzzle od kozje kostrieti

da nam je znati što sve Bog može ili jest ili nije

ima - nema,

ne bismo bili čovjek, niti on Bog

ne bismo škrtarili pišući velikim samo početno slovo

ako je za me nevidljiv, neshvatljiv, neoopipljiv, nedokučiv,

neizmjeran, nebrojiv, nespolan;

čovjekolik?

spoznatljiv

ako Ga i neizbježno osjetiš

dovodiš li to u svezu s Njim

možemo li išta drugo tražiti nego ono što nam je poznato?

što je do nas u stvari Boga?

što je od nas u stvari Boga?

otkuda Mu ime nadjenusmo?

što je Ime značilo u 6'000 godina?

otkuda mu izgovor imena zadadosmo

jesu li tri milijuna dosta?

a četiri slova?

je li barem Ime izrecivo?

možemo li o Bogu znati više

od onoga koliko nam se On sam objavi?

jesu li to zviezde pričalice?

što znamo o zviezdama?

ima li Bog potrebu objaviti se upravo čovjeku?

podsmieh ili bolni stid

a objaviti se u snu? u plamenom stupu, grmu?

a po prorocima? a pismom?

a svetim pismima? a po anđelima?

a po znakovima? a po čudima?

a po meditaciji? a u mojoj vlastitoj nutrini?

a pomoću tehnika? gljivica, rhythma?

a po svjedocima?

a po jedinom čovjeku koji je po Njegovoj volji?

ima li čovjek potrebu da mu se Bog objavi?

Bože, smiluj se nam koji Te protjeravamo s "naših" tronova

zašto me živiš?

zbog čega mi živci samožive?

zašto si i toliko u meni da Te ni ne zamjećujem

zašto mi se više prizoruješ što čvršće žmirim

zašto mi se ne daš vidjeti u sebi

u sebi samom, makar za trenutak da Ga od tada nosim sobom

uviek i to svuda

jedan bljesak, Gospode moj, samo jedan...

o, kad Te barem ne bih žedan mogao biti

zašto si mi usadio to neumorno tražilo

izađi, prikaži se, reci

reci zašto Te hoću imati pred sobom

što to tražim drugdje

gdje tražim što drugo

ta prije nego je Abraham bio, On Jest

kada bih htio umrieti u svojim griesima

trebao bih samo ne vjerovati da On Jest

i ja hoću biti. hoću živjeti

On je uzksnuće i život

napokon prestajem biti jedno od razasute djece Božje,

jer On nije imao umrieti namjesto naroda,

nego nas i skupiti u jedinstvu

zašto sam Te spreman prihvatiti tek kada mi nalikuješ

zašto Ti ne dam biti tamo gdje jesi,

to što jesi, takav kakav jesi

koji jesi

udovolji mojoj čežnji da mi sva sila bude ne dohvat ruke kad

uznastojim se uzkladiti s Tvojim naumom

ta reci samo rieč

ozdravi mi dušu,

Isukrste!

i Rieč je tielom postala.

hvala, Ti govoriš napokon baš onako

kako sam tek voljan slušati;

jezikom kojega razumijem,

kojega nisam u stanju ne shvatiti,

kojime se dadem vezati

koji dohvaća moje srdce i moje bubrege

kada sam stojim pred svojim jezikom

stojim pred sobom samim

na što god me silio - znam - za mene je bolje tako

imam li kakav probitak svoj jezik prečuti

moram li se pred itkim opravdavati

ako i pred svima - pred Njim - ne!

jer On jedini mene opravdava

On jedini podmetnu svoja leđa pod moj teret

On mi jedini reče, hrvatskim:

Shvatiš li smisao mojih rieči,

smrti ne ćeš ni okusiti:

tko se ozgo ne rodi, taj ne može vidjeti Kraljevstva Božjega

On jedini mi reče:

ja sam istina, put i život

čistoća Njegove rieči mi ne dopušta samo shvatiti, a ne držati

nebo i zemlja će proći, ali rieči Njegove - ne

u Njemu leži skriveno svo blago mudrosti i spoznaje

Veliki svećenik pred smrću svojom kaza:

"Ali ja nisam sam, jer je Otac sa mnom. - Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!

Oče, došao je čas! proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao. A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga, koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim. A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet. Ja sam objavio ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao, i držali su tvoju riječ. Sad su spoznali da je sve od tebe što god si mi dao. Jer riječi koje si dao meni dao sam njima.Oni su ih primili i dosta saznali da sam od tebe izašao te vjerovali da si me ti poslao. Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi, sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno poput nas! Dok sam bio s njima, čuvao sam ih u tvom imenu koje si mi dao, i sačuvao ih,

te nijedan od njih ne propade, osim sina propasti - da se ispuni Pismo. Ali sada ja idem k tebi, i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imadnu u sebi radost, koju ja posjedujem, u svoj punini. Ja sam im predao riječ tvoju, i svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pridadam svijetu. Posveti ih istinom, tvoja je riječ istinita. Kao što ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima, a ti u meni - da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio. Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, a ja sam te upoznao, i ovi su spoznali da si me ti poslao. Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima."

rev. Dr. Ljudevit Rupčić

ZEITGEIST

Duh vremena - poput propuha

samo od jučer uviek na sutra

samo s jedne strane zida na drugu

ili samo s druge na jednu

pepeljast prah papira

perom propuh prati

moj otac pred vratima

i zatvori ih

Duh vremena - poput repa

zviezde repatice

uviek kao od Sunca odpuhivan

skupa sa zavjetrinom sjene

nečujno tutnji

a stvari nikada rieči dosegnuti ne će

III

Samo udisaj razabire duh vremena

onaj uviek u istom smjeru

gura krila vjetrenjače

i taj zrak razkida vreće

u koje ga se puše

jer on nije u stanju izdahnuti

Genij vremena ne postoji

o, kad bi samo

Duh vremena huče

...od davnina istim zamahom

samo mu naša postrojba ne da mira

noću, u neznanju razmišljamo

kako nam je zamak napustiti

naša mala postrojba - stado malo

ničega se boji

Gavran graknu: evo me opet !

ali to nije onaj isti

Njegovo perje mlatara

u onom uviek istom zadahu

okolju svieta

VOLJA

"Odričem svojoj krajnje sliepoj, izopačenoj i pokvarenoj samovolji

... smrtnomu neprijatelju Tvoje milosti i čiste ljubavi, Tvojega proslavljanja i mojega posvećenja."

P. de Caussade

To je duh koji puše

kamo mora

kamo ga crne peruške valjaju

poput počela zraka

thelema vjetrenjače jurcaju na nas...

sa svih strana

srećom - na sve strane

se u carstvu Zraka razpršio slavospjev

piesku u neprozirnom dobnjaku

VIII

A pokraj vrata stoji tata

Tko ne smije unići

taj ni ne pokušava

Nu mi, vitezovi

opet izlazimo iztraživati zamke

lutamo i njuškamo...

...i opet natrag na jedna od 12 vrata

hitro, sve se prah podiže iza nas

prah iza nas

I naši su duhovi već doma prije nas samih

poput koplja, izpred nas

i pokadšto izpred, izpred nas

Lako nam se okolo kad je duh

doma dobrodošao u svako doba

vitez je vitez je stranac svugdje

samo ne u gradu vječnog svjetla

utihnulih dobnjaka

a ne samo ono uporno skakalo s jučer na sutra

i prazninom u trbuhu

Njihovi smislovi traže rieči u koje bi se smjestili

a Ciceron riečima traži smislove za svoja kućišta

njihovi smislovi posađeni su u kamenju vjetrenjača

koje melju kukolj

mi se okrećemo u protivnom smjeru

lutamo, njuškamo

kad prigusti

u krilo otca majke.

Ni ne mislimo o tomu

bismo li bez Njegove vječne ljubavi mogli

ona je tu: Vječna je ljubav Njegova!

On si je izabrao sam: ne može bez nas

XII

Uaaa, upadoh u vrtlog!

na dnu sam prikovan, sve je mirno...

u središtu je tako liepo, mirno, premirno

Tu je smrt, mrtvilo

smrt, thelema

jedno je vrieme i duh je njegov vazda jedan

(S Kristom oživi) i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prekršaja i grieha

u kojima ste nekoć živjeli prema Eonu ovoga svieta, prema gospodaru

zračnog kraljevstva - duhu koji je sada na djelu među nevjernicima.

iz Pavlove poslanica Efežanima 2,1-2

Litanije mučeniku Alojziju kardinalu Stepincu

svećenik: U ime Otca, i Sina, i Duha Svetoga.

puk: Amen.

svećenik: Slava Otcu, i Sinu, i Duhu Svetomu.

puk: Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda u vieke vjekova. Amen

svećenik: blaženom Alojziju...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: slugi Tvojemu...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: metropolitu hrvatskom...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: otrpitelju neprevde...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: vjernom vjerniku...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: Rimu odanome...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: uzoru pobožnosti...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: štovatelju dostojanstva ljudske osobe...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: tješitelju i zaštitniku obezpravljena puka...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: prema zlorabiteljima svetih...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: J. Blaževiću...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: S.Wiesenthalu...

puk: milostiv budi Gospode!

svećenik: Gospode, oslobodi nas napasti dodvoravanja ljudima.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas težnje za slavom i častima.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas tjesnogrudnosti.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas sluganske naravi.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas klerikalizma.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas sklonosti pouzdavanja u ljude.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas progona.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas sporosti na opraštanje.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas od odustajanja biti svetima.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas sebelujbive sklonosti pobačaju.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi naš narod Hrvatski od psovke.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas od poganske sklonosti obožavanja slika i kipova rezanih.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Unatoč idolopokloničkog ljubljenja kipova i ikona, poštedit ćeš nas.

puk: Neka bude volja Tvoja!

svećenik: Gospode, oslobodi nas služenja kumirima.

puk: Neka bude volja Tvoja!

puk: Oslobodit ćeš nas od grieha babilonskoga...