13/11/2024

Vapoj žedna u pustinji

Vapoj žedna u pustinji



Invocatio:


Filozofiju bi se u stvari smjelo samo pjesnikovati
[D.D.D.] Ludwig Josef Johann Wittgenstein

Philosophy ought really to be written only as a form of poetry.
Z #160; CV (Culture and Value) 24. Anscombe's translation of the German sentence is
"Philosophy ought really to be written only as a poetic composition."
I have sought to render it more idiomatically.  [idiomatski = „na način koji je prirodan i izpravan“]


Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.

Augustin Ujević, Ganutljive opaske (Novi behar, Sarajevo, 1934.)

slobodno prevodim:
" Cienim na Zemlji  dobru jednostavnost i nejasnoću,
koje su Sunce jasnoće."

_____________________________________________________





Ako umreš prije nego umreš, ne umreš kada umreš.



pjevanja u podpuno slobodnomu stihu:




prvo pjevanje


Plamenovi mraka bičuju sve oko sebe, svekoliku i samu tamu.

Gdje je voda?
Gdje je život?
Utažiti žeđ mi je preče od preživljavanja.
Eter nosi sve, a sada ni kapljicu.
Svemiru na usluzi – meni ne.
Sada kada sam više žedan nego tužan.
Kad bič ni zvjezdice ne pucketaju.
Tišina i mrak u braku. 

Nisam vaše kopile!
Dajte mi krila sočnih oblaka!
Ne izkam Sunce i zoru.
Dajte mi samo nekakav obzor.

I pustinjski argonaut bez sextanta može nagaziti oazu.
Jesam li poganiji od Tantala?
Jesam li barem dogurao skarabeja govno do Sizifova vrha?
Gdje ste poslali faraonovu zmiju koja kljuka jetru koja zacjeljuje obnoć? 

Ni da mojim prstom Pitagora crta po piesku
ne bih znao gdje mi je glava, a gdje rep.

Za pregršt vode dajem pola duše.
I opet je lakša od pera.
Letjeti mi, samo u snovima dopušteno jest.

Sveti Jeronime, pomozi!
Malo rose i kapljicu obzora.
Pomogneš li mi sada, onda ću ti podignuti crkvicu.
I kad bolest prođe, ne ću te zaboraviti, niti ovaj zavjet.
Ne dopusti da moram Samaritanku moliti neka mi zagrabi iz bunara.
Ja nisam dragovoljno u ovoj pustoši.

Slomljen sam.
Moje kosti – na vašu dušu!
Ljepše mi je osliepiti nego ovako u mrak zuriti kraj zdravih očiju.
Volio bih zaspati prije nego umrem.


drugo pjevanje


Sunce blješti, voda ljeska.
Javila se java, a sve dugo još uviek spava.
Svetci se odazvali nisu iako sam im svašta nudio…

Bože, probudi me iz ove jave!
Molim Te!

Bože, probudi me iz ove jave!
Zapoviedam Ti!

Pošalji svjetlonošu!

Daj mi snagu!
Oduzmi mi snagu,
pa mi povrati snagu

osliepi me, ogluši me

muk i mrak

Mogu li muk i mrak toliko čvrsto postojati?

Ne, toga na ovom svietu nema!
Ta, poslije kiše dolazi sunce.

Nisam li na onom svietu već?
Kako bih to mogao doznati?

Je li moguće da su mrak i muk s ove i s one strane – isti???
Ali tamo ne može biti agonije.

Kako bih to mogao znati?
Smijem li snatriti kako tomu nije tako?

Ne nalazim li se u čekaonici za reinkarnaciju?
Ne nalazim odgonetku.
Ni mrtav, nit' živ.
To sada pitanje nije.

Žeđ me je napustila.
Ne bih dao ni pola pera za gutljaj vode.
Sad bih dao kraljevstvo za odgovor samo na pitanje jesam li ili nisam.

Ali na pitanje jesam li kralj ili nisam, odgovor znam.
Jesam li barem kraljević?
Ili sam žabac koji čeka na poljubac?
Jesam li stalno u čekaonici?
Mogu li samo pokojnici imati spokoj?

Dakle, ipak sam živ.
Može li to uobće biti ikakav sretan završetak?
Može li to uobće biti ikakav završetak?

Život ne može imati kraj, zato jer je život.
Tako ni pjesma ne može imati kraj.
Svako mudroslovlje predpostavlja kraj.

Njegova čežnja za zaokruženošću stvara onu točku s kojom započinje i istu na kojoj završava.

Pjesnikovi sliedovi ne trebaju „ . “, ni potresnu točku, ni poučak, ni kraj, još manje happy ending:

oštar nož u nježnoj Dalilinoj ruci…
Kad je kosa narastla – tek onda se je vratio kraj građevini


treće pjevanje


Umislim se u Junaka?
Sjajno okruženje za muku.
Idemo obojica
Quixote Panza i Miguel Šikić
Kad bi vjetra bilo, možda bi zaškripala
Bez tiela nedjela – nema processa!

Prvo nam je nešto počiniti.
Jesu li oni prvi išta počinili nama?
Aha, grieh propustom je počinjen
Jesmo li mi prvi nešto propustili?

«da ili ne» - omiljeno u logici, a filozofasterima mrzko
Barem u mašti mogu zamisliti Sjevernjaču.
Sklad mogu samo barem dvojica okusiti.

Bacamo koplja pod ruže
i
ostajemo sami u tami tišinâ:
propust govora!

Vapaj se ne računa… koliko god dubinski on bio


Priberimo se:
Vapaj onkraj i u potragu za onom riečju!

Godot predlaže: izplatit će se.

Pogodan trenutak je sada i nikad se ponoviti ne će
I ruža na izdahu još uviek odiše.
Nadam se do zadnjeg udaha!

Koja li bi me rieč spasila?

Sancho smatra: mora biti ona koju i pas razumije.

Mučna tama ne može primiti govor oka tiela.
Ako uživljavanje nije opipljivo i rezonacija nije ostvariva.

Zato tu o sebi govorim u množini
Uzkladiti se sa samim sobom
usvojiti identitet
osposobiti se za identificiranje bližnjega koji će isto zatitrati:

Kako titra citra svemira – tako nek' moja lira svira!

Dočim se u kamenu duh rodi – evo ti borbe:
Poezija je vlažna i topla, a logika suha i hladna.
Da se ubiješ. Da se ubiješ je tako. 

Ne izborim li istovjetnost sebe sa sobom -
nema te više, Ilija.

Kamen valja skuhati,
onako kako su to samo vješte žene umjele!


četvrto pjevanje


Prirodno je mrieti, ali je prirodno htjeti umrieti u nekakvom miru.

Nekakva posebna kost u grlu mi ne dopušta zazvati Gospoda
kričanjem Njegova imena.

Izpadne kao da ja čekam na Nj, a On, kako se meni vidi – čeka na me…

Pričin-nada: ne će biti da ćemo umrieti tad'-kad'
i očekujemo polako prelaziti u zbilju sviesti.

Razvedrilo mi se u srdcu
Još samo da se razvedri i u ovoj pustoši.

Opipao sam dolazak nekakvog mira.
Ta slutnja sigurno dolazi od nečastivoga!

Koje li nezahvalnosti!?
Od Najvećega očekivati najmanje.

Bože, oslobodi moju malu dušu!
Je li moguće da Svemogući može stvoriti malu dušu?

Sad me je srdce probolo i duša se uvećala i
slavi duša moja Gospoda!

A u ovim jezivim trenutcima crv mi šaputao u ionako gluho uho:
lakše je živjeti s Bogom nego umrieti s Njim.

Uvijek sam bio u onoj gomili koja je bila uvjerena kako nije presudno
živjeti s Bogom,
jer je On milostiv i sigurno će mi pružiti ruku upravo kod zadnjeg daha mi
i bit ću spašen

neskuhana srdca, nedostojan …
Oholost, punina propustâ, 

1000 puta pokleknuo,
a tek sada,
jednom kleknuo

Izviestnost spasenja,
uvjerenost da mi je ime Mihovil zapisano perom iz arkanđelova krila,

krvlju Kristovom!
u Knjizi života.

Tko je kao Bog?
Kmica još uviek hara suvereno dolinom suza –
suze radostnice napuniše kalež, izvor života

Živili!


peto pjevanje


Kao da sam u nevidljivom vremenu Erebosa
zadobio poljubac neke kraljevne koja je dojahala na bieloj kobili imenom
Zora.

Odjednom, sve unazad se pokaza kao crna duboka rupa dokle Sunce biajše zaustavjeno.

Da, ono isto nepobjedivo.

Nebosklon obkoljava njegov equator,
a probada ga osovina svieta koja struji ozgor nadolje.
I uviek samo tako!

Scientasteri nieču postojanja gore - dolje,
kao da svemir nije uređen
a drvenasta Pisaljka Ruže
tajinstvenim bukvama označava vjetrove
prema onom od kuda pušu!

Mi na sliku Božju,
volimo jedan kamen - miljokaz, graničnjak, i onaj,
bez kojega bi se nebosklon urušio...

SveStvoritelja "doživljavamo" anthropomorphnim.
Kako može majmun biti čovjekolik?

Stidim se do bola svih tih Übermenscha.

Mi na sliku Božju,
volimo jedan kamen - miljokaz, graničnjak, i onaj,
bez kojega bi se nebosklon urušio...

SveStvoritelja "doživljavamo" anthropomorphnim.
Kako može majmun biti čovjekolik?

Stidim se do bola svih Übermenscha.
Samo ÜBERMENSCH može biti gospodar epoha klimâ.
On, uzrok i mjera svih stvari, polazi u rat
za / protiv Sunčevih navada.
Zalud Milanković poji volove na rieci Dunaju.


šesto pjevanje


Vid' pjesnika ("subjekta") koji pjeva iz prvog lica jednine:
"meni se zbilo"
meni se razvedrilo.

Moja muka, muk tame
je svemirskih razmjera:
Svemir prepun tamne tvari, tamne energije,
ali i tamna vremena i tamnoga prostora.

Sitnozori zamieniše nam treće oko!

"Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;--
Evo t’ naške domovine!
Luč iz mraka dalko sija ..."

                                                                                Antun Mihanović


Po veseloj silikonskoj livadici, a


"... mnogo toga u vama još je crv!"

                                                                                          
tako je govorio W. F. Nietzsche


[Zašto se Kali-yuga također (netočno) povezuje s božicom Kali,
koja obćenito predstavlja tamne, fizikalističke vektore na planetu kravâ?]


Što je za me krava
(halucinogen podsmieh ili nešto bolno)?

Ona je starčeva sabljarka
ni oglodana, nije za podsmieh,
naprotiv, dovoljna barem toliko za obranu naslova "el Campeón"
u obaranju ruke s morskim psinama.

Moja tjeskoba - kozmička tjeskoba,
vaša tjeskoba, možda donekle i moja.


sedmo pjevanje
(a prije tucet godina bijaše prvo)


Na slavu Božju
piše ovu knjigu Miguel Santiago (ime promienjeno)
o zbiljnosti nazočnoj
u srdcima vikača:

"Kopno na vidiku!"

Sumnja nam je požderala skoro svu pričuvu.
Plutamo oceanom neizviestnosti.

Vjetrić piri s vonja na vonj,
s pečata na pečat uspomene na sjećanja.

Uviek ista mislena spajanja nerazpečativa, nezaoplovna...

Pucanj s jarbola: (Pandorina nestašina)

"Fatamorgana u glavi!"
podbode prežderanu sumnju, razkrhoti pečate i oslobodi očaj Šelomohov.

Mučnina izpražnjenih želudaca rezproteže se
po organima susjedećima svojim mučninama
i natrag, onda natrag, pa opet natrag...

Povratak bljuvotne ništnosti,
i nema, nema ništa.

Nije mi htienje zakovano uz kopno, meni je do kopna na vidiku.

Ničega nema. To ne briga hrvatskoga častnika,
nego jer kopna nije na vidiku.

Široki vidici u mojega častnika,
nego gdje se kopno skriva.

Gdje od valova nije moći more vidjeti
tu pada mrak najposlie,

gdje mrak svieta se veseli letećim tanjurima,
tu sviće zlaćana auzora i svejednako zamire.

Tu je stratište njezine nade,
izletište čarobne usijane kugle Sunca
iz topa utopa sidra preko ruba konca svieta
i preko njega u bezdnu brojčanicu danonoćnih smjenitbi zima s ljetima eona.

Živi traže život, a kopna nigdje.
Čarobnjaci lažno prisežu, privid sebe razobrazinči.
Ljubavnici zaborave svoje uloge pjevajući ljubavne napjeve
i čekaju ukazanje kopna,
a kopna - nigdje!

A pred Njim, gdje god pošao.

Kao da se je svo smežuralo duž rubova sveuređa i bježi svakom pogledu
koji hvata samo vrhunce, probire samo među probranima.

Put je mukotrpan, težak, a...,
opet blještav, širok, zavodljiv, pa neki ode lievo, a poneki desno,
a zlurada gospoda tutnje u kružnicama svojih hipodroma.

Najednom zaleprša Columbus k'o rajska ptica u Ikarova polja
i sunovrati se u mekano ništa,
gdje ne vidje ništa drugo do li svoje pognute glave,
prije svega svoje, potom i liepe,
okovrčene ognjenim pramenovima smijulječega se Sunca.
Samo o kopno, misli Hermes, može kopito zviznuti.

Samo da mi je čestica krute tvari, pogurnuo bih nebosklon...
Samo da je vjerojatnoća gušća, i moja bi kugla pogodila...

Ovako: "Malovjerniče, zašto si posumnjao?"

Tri puta se prevari, ali k'o živo srebro izmigolji u prostranstva bez kopna.

Pijani Bošković se poigra s njegovom predočbom,
i izmaknu mu tlo lažiznanosti pod nogama
i evo još i danas lebdi uz putanju Merkura.

Moje srdce opet titra kontrapunkt onoj rieči budućnosti:
"Kopno na vidiku!"

Nu uporno i na kraju ga nema.

Spoznaja mudroljublja prirode i grkoga izkustva.

Jadrane moj, moj oceane!!!
Modro, ter sinje, pa opet plavo, nebu dubinskomu nalik,
od svih smjerova vjetrova, ozgo, ter ozdo,
uporno i konačno prazno.

Hodaj po vodi kao da bi bilo kopno!
Onda ćemo tek pasti preda Te ničice i vikati:

„Ti si uistinu Sin Božji!"


osmo pjevanje


Ulixes u osmom rovu osmoga kruga

Jesu li pjesnici one sirene
vatrogasnih, redarstvenih i/ili kolâ hitne pomoći?

Jesu. Sva su im putovanja odiseje!

Je li ti je uobće moguće zalutati ako si već na Putu Istine?

Eugnostos nas pita:

Ima li tu pomoći od razboritosti i mudrosti?
Kakav je tu savjet Šelomohov ili Mahometov?

Sjaši Baphomet, uzjaši Baalzevuv.

Pomnožiš Thota i Hermesa = 3 x Najveći. 
Coordinate matrice x-y-z => trinitas.

Zašto se astrologe nazivalo mathematičarima?

Zviezde Božje im put osvjetljavahu.

Bog im dade dobar savjet kojim im se putem vratiti,
žive glave doma doći.

Stanovi su pripravljeni, ali kako doći doma?
Naš stan nije mjesto vatre i tame.

Od te i takve vatre nema grijanja - nema ni viđenja.
U Šeolu mi proizvodimo suze žalostnice - mi škrgućemo zubima.
Tamna vatra prži svejednako vidimo li je ili ne.


deveto pjevanje


1.) izdajice

Što je tužnije i dosadnije i sadističnije od introspekcije?

Nije i nije išta.

Brže stižem do uvidâ zagledanjem u nebo i iza njega.
Time sam se odmaknuo od one zaljubljenosti u sliku svoju.
♫ Vratite meni pisma ... koja sam sam vam slao.

Kemijske kastracije su nježnije od "reflexivnih".
One gornje su uzvišenije!
I ljepše.

Ne možeš od nebosklona zaizkati: vrati meni...

Nebo nam zabranjuje praviti sebi ikakve slike, naročito one krhke, pomoćne.
Tko zanemaruje tu zapovjed - izdajica jest.

Ah, koliko lakše je nešto objašnjavati, nego zbijeno izkazati u pjesmi, stihom;
stihijom
pa kud puko

Ta i sokoli umiju pjevati i jesu visoko
kao što i nizkokrilac umije nizko pasti

Zlatno tele je ipak bliža svojta krilatim lavovima.
a naša metaforika gura balegara u svojtu sa izlazećim Suncem,
a ako to nije izdaja zalazećeg?

Novorođenče je izdaja starca u zadnjem udahu.

Opipljiva metafizika je to kad nešto izhlapi, a još uviek je tu:
u Visokoj Kući, ali u prizemlju.

Izdajnik ne postoji u izdanju - veleizdajnik. 
Izdajica je maximativ!


             2.) ubojice

ANTIBIOTIZAM

Neriedko, kad govorimo o globalno nam opasnim protivnicima, govoromo: "oni". Neriedko nas onda ljudi pitaju:
Tko su to oni?
Nazvao sam ih sve, prema zajedničkom im nazivniku - 
antibiotisti.

Sve što rade
(Kod njih se  s v e  vrti oko toga i to im je cilj:
DEPOPULACIJA (Georgia guide stones), LGTBŽNJ∞, sterilizacija, eugenika, eutanazija, pobačaji, pharmacija, medicina i vakcina, vojnoindustrijski complex, geoengineering /chemtrails, GMO, WTO … … ...)
jest
PROTIV ŽIVOTA!

To i jesu vražja posla, no taj pojam ima i svoje uže značenje,
pa je za ozbiljnu uporabu u smislu toga zla - banalno.

Inauguriram ovaj obuhvatniji neologizam, syntagmu (anti i bios) čime razodkrivamo njihovu najvažniju ideologijsku odrednicu
smrt.
ovo je borba
na život i smrt


                              3.) kukavice

Narod koji protivnike životu gleda, a "ne vidi" jest kukavan.
Pjesnički šuti - u najboljem - kao pauza u skladbi!

Sloboda govora uključuje i pravo javnog izkazivanja mišljenja
čak i kad je ono logički izvedeno.

Dokle god nam je hrabrost najveća vrlina:
kukavicama ne dopustimo gniezda svijati okolo srdaca naših!

Deva rado klekne kako bi postala natovarenom.


deseto pjevanje


Synthesiologija

Jorn Barger*, izumitelj blog-a postavi i ovaj zakon:

[If you spend a little time searching before you post, you can probably find your idea well articulated elsewhere already.]

prepjevano: Sjeti se čovječe da je već netko prije tebe sigurno, bolje, pametnije, jasnije, stručnije pisao o tome.

[*«Credit the source that led you to it, so your readers have the option of "moving upstream.»]

Dakle: prije nego svoje maslo podastreš, potraži to:


“Ako postoji prvo temeljno pravilo za znanost, po mom mišljenju ono je da treba dati prostora cijeloj stvarnosti, svemu što postoji, svemu što se događa, kako bi se to opisalo. Iznad svega, polje mora sve uključiti i biti sveobuhvatno. Ono samo mora uzeti u obzir i ono što nije u stanju razumjeti i objasniti. Da ne postoji teorija za ono što se ne može izmjeriti, predvidjeti, kontrolirati ili klasificirati. Mora prihvatiti čak i proturječno i nelogično, tajanstveno, nejasno, dvosmisleno, arhaično, nesvjestno i sve ostalo i sve druge aspekte naših života koje je teško izvoditi. U najboljem slučaju, otvorena je svima i svemu i ne izključuje ništa.
Ona nema uvjeta za pripuštanja.”

Abraham Maslow: "Psihologija znanosti" 1977.


atheocracy





jedanesto pjevanje


ḾḾ
memento mori

[deposited due to perception of priority]







posljednje pjevanje















________________________________________________
Mi se ne borimo protiv ljudi, nego protiv vladara i vlasti,
protiv sila tame; protiv zlih duhovnih sila u nebeskim prostorima.

Efežanima 6 
___________________________________________________________






observersum:
[Izporedan prostor ovoga svieta, promatrački nadziranim ponovljivim pokusima:
Tyranntopia konačnoga primata gmaza nečastivoga,
s nagonskim poslanjem bezspolne razmožljivosti
u dubokoj utrobi odanosti
uzduž propisana mu zakona samoodrživosti.]


Wiliam Shakespeare:
Sonet 66
Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.


Prevod Stevan Raičković
https://radiogornjigrad.blog/2019/11/03/wiliam-shakespeare-sonet-66/

_____________________________________________________________



2 Kommentare:

  1. Čitao u sebi i uživao. Čitao naglas, slušao sebe i tebe, uživao još više!

    AntwortenLöschen
    Antworten
    1. Najljepši i najdraži mi komentar kojeg sam dobio od svih 5 ljudi koji su uobće pročitali ovaj moj pokušaj stihijskog pristupa filozofijskim themama (još uviek "in statu concipiendi").
      Hvala Ti Stjepane K.

      Löschen